KANADA

Službeni naziv: Kanada, Canada
Površina: 9 984 670 km2
Stanovništvo (proc. 2002): 31 362 000 (3,1 st./km2); 79% gradsko
Glavni grad: Ottawa, 874 400 st. (proc. 2005)
Upravna podjela: 10 provincija i 3 teritorija
Službeni jezici: engleski i francuski
Valuta: kanadski dolar = 100 centa

Glavni grad Kanade - Ottawa
Karta Kanade
Karta Ottawe

kanadska zastava
Kanada, država na sjeveru Sjeverne Amerike, izlazi na Tihi ocean na zapadu, Atlantski ocean (Labradorsko more, Baffinov zaljev, Hudsonov zaljev) na istoku te Beaufortovo more (dio Sjevernog ledenog mora) na sjeveru; graniči sa SAD-om na jugu i sjeverozapadu; ima 202.100 km morske obale.



Prirodna obilježja Kanade

Kanada je po površini druga država svijeta. Zauzima sjeverni dio Sjeverne Amerike između Tihog i Atlantskog oceana, protežući se gotovo 5200 km u smjeru I–Z i više od 4600 km u smjeru S–J (uračunavši otoke). Na tako golemom prostoru nailazi se na velik broj vrlo raznolikih područja, ali u osnovi se može izdvojiti šest geografskih cjelina, vrlo različitih značajki i obuhvata.

Najprostranija cjelina je Kanadski štit (ili Laurencijski štit) koji zauzima gotovo pola kopnene površine zemlje. Proteže se od velikih arktičkih otoka na sjeverozapadu do poluotoka Labradora na istoku okružujući, poput nepotpuna oboda, Hudsonov zaljev prema kojemu je blago nagnut.

Strukturno gledano, Hudsonov zaljev i Hudsonov prolaz potopljeni su dijelovi Kanadskog štita. Granicu ove cjeline prema ostatku kontinenta definira spojnica velikih kanadskih jezera (od Great Bear Lake na sjeverozapadu do jezera Superior), Velika jezera te dolina rijeke St. Lawrence. Štit je građen od prekambrijskih stijena (granit, gnajs, pješčenjaci) i jedan je od rudama najbogatijih dijelova Kanade.

Djelovanjem ledenog pokrova reljef je uvelike uravnjen, uzvisine snižene i zaobljene pa ima izgled jednolične, blago valovite ravnice s mnogobrojnim jezerima ili močvarama nastalima u ledom oblikovanim udubinama. U nizini uz Hudsonov zaljev mnogobrojne su bare i tresetišta. Najvećim se dijelom nalazi na 100–500 m nad morem, samo je ponegdje na rubovima viši. To je najizrazitije na jugoistoku, u Laurencijskom štitu (ili visočju) koji se strmo uzdiže duž sjeverne strane doline St. Lawrence, i visok je većinom oko 600 m (najviše i preko 1000 m), a nešto manje uza sjevernu obalu jezera Superior.
Najviši dijelovi štita su u Labradorskom gorju na istoimenom poluotoku, na više od 500 km dugu lancu Torngat Mountains, 1729 m.

Druga velika cjelina su arktički otoci, koji su velikim dijelom, geološki gledano, također dio Kanadskog štita. Uzdignuti rub štita nastavlja se s Labradora prema sjeverozapadu, gdje na Baffinovu otoku doseže 2591 m. Otočje se sastoji od desetak velikih i stotina manjih otoka. Najveći su otoci Baffinov otok (476 068 km2), Viktorijin otok (212 199 km2), Ellesmere (212 688 km2), Banksov otok (70 028 km 2), Devon (54 030 km2), Otok Axela Heiberga (40 868 km2), Melvilleov otok (42 396 km2), Otok Prince of Wales (33 230 km2), Somerset (24 268 km2) i drugi.

Zapadniji otoci uglavnom su niži, uravnjeniji i slabije razvedeni, dok na dva najveća postoje brojni ledenjaci i fjordovi. More oko otoka veći je dio godine zaleđeno. Na kopnu se na Kanadski štit prema zapadu, sve do podnožja Stjenjaka, nastavlja treća velika cjelina, Veliki ravnjaci (Great Plains ili još Interior Plains – Unutarnje ravnice), koji se pružaju duž cijelog sjevernoameričkog kontinenta od Beaufortova mora do Meksičkog zaljeva. U Kanadi ravnica se postupno širi od sjevera, gdje je kraj ušća rijeke Mackenzie široka oko 300 km, prema jugu, gdje je uz granicu SAD-a široka oko 1200 km. U sjevernom dijelu teren je vrlo uravnjen i prošaran močvarama i tresetištima. Južnije, ravnica je blago valovita zbog glacijalnih nanosa nataloženih na gotovo horizontalnoj starijoj podlozi. Ponegdje se javljaju i nizovi niskih morenskih brežuljaka, manja jezera te uravnjene doline strmih strana kojima danas teku rijeke, a oblikovali su ih još tokovi sočnice.

Područje Velikih ravnica gospodarski je vrlo značajno zbog plodna tla i velikih nalazišta fosilnih goriva i drugih ruda. Prema zapadu ravnica se postupno uzdiže dosežući i 1000 m. Još zapadnije je četvrta velika cjelina, područje mladoga gorja ili Sjevernoamerička Kordiljera, široko oko 800 km. Složene je strukture, a izdvajaju se dvije glavne zone razdvojene unutarnim platoom, prostorom visoravni, riječnih dolina na visini 800–1500 m i nižih gorja. Na Velike ravnice nastavlja se Stjenjak (Rocky Mountains). U Kanadi je dug oko 2000 km i širok 2500–3000 km, pruža se u nekoliko planinskih lanaca (Richardson Mts., Mackenzie Mts. i dr.), ima 10-ak vrhova viših od 3500 m, a najviši je Mt. Robson (3954 m). Na jugu, odijeljeno tektonskim jarkom (Rocky Mountain Trench), nastavlja se Kolumbijsko gorje, također više od 3500 m. Druga planinska zona, Coastal Mts. (Obalno gorje), pruža se uz tihooceansku obalu i također je sastavljeno od više lanaca od kojih je najviši St. Elias Mts. na sjeveru. Tu je najviši vrh Kanade (i drugi vrh Sjev. Amerike) Mt. Logan (5951 m) i još nekoliko vrhova viših od 5000 m.

Coastal Mts. spuštaju se do same obale Tihog oceana, koja je ovdje vrlo razvedena, s mnogobrojnim zaljevima (neki su i fjordovi) i otocima (najveći Vancouver 31 285 km2). Stjenjak je glavna razvodnica Atlantskog oceana (i pripadajućih mora) i Tihog oceana, ali i velika zapreka u povezivanju dviju obala. Zbog toga su posebno važni pojedini prijevoji, npr. Yellowhead Pass (1131 m), Crowsnest Pass (1356 m) i Kicking Horse Pass (1627 m), preko kojih vode transkontinentske željezničke pruge, a preko potonjeg i autocesta.

Posljednje dvije cjeline prostorno su male, ali vrlo značajne, a nalaze se na jugoistoku zemlje. Sasvim na jugoistoku je regija Appalachian koja obuhvaća krajnje ogranke toga gorja. Većinom su građeni od paleozojskih stijena, erozijskim procesima sniženi, zaobljeni te raščlanjeni brojnim dolinama. Tu spadaju i Nova Scotia, New Brunswick te otok Newfoundland (112 300 km2). Najmanja je cjelina nizina uz rijeku St. Lawrence, ali u njoj živi više od pola stanovništva Kanade. Zauzima samu dolinu rijeke i poluotok između jezera Ontario, Erie i Huron. Iako na golemom prostranstvu nailazimo na veliku klimatsku varijabilnost, klimatski obrazac razmjerno je jednostavan.

Najveći dio Kanade nalazi se u sjevernom dijelu sjevernog umjerenog pojasa, a dio kopna i arktičko otočje je unutar polarnoga kruga. U južnom dijelu zemlje klima je umjerena, kontinentskih obilježja, s razmjerno toplim ljetima (srednja srpanjska temperatura 20–22 °C), i hladnim zimama (siječanj: -4 °C u Torontu, -9° u Montrealu, -18 °C u Winnipegu), a nešto je toplije samo uz Velika jezera. Prema sjeveru ljeta su sve kraća, a zime sve duže, temperature se dosta pravilno snižavaju:sjevernood 60. paralele ljeti su gotovo posvuda niže od 15 °C, na arktičkim otocima niže od 4 °C, zimi niže od -20 °C, u sjevernom dijelu niže i od -30 °C. Zbog planinske barijere duž zapadne obale utjecaj oceana i zapadnih vjetrova vrlo je ograničen.

U pacifičkom priobalju sredinom siječanjske temperature su 1–4 °C, a srpanjske 15–18 °C. U planinskom području ljeta su svježa, a zime vrlo hladne, na sjeveru hladnije od -20 °C. Atlantska obala ima obilježja oceanske klime, ali zbog hladne Labradorske struje dosta je svježe (srpanj oko 18 °C, siječanj -5 do -15 °C), česte su magle. Padalina ima najviše u pacifičkom primorju i na zapadnim vjetrovima izloženim padinama Kordiljera, 2000–2500 mm, ponegdje i više. Unutarašnji ravnjaci, zbog “kišne sjene”, primaju malo padalina, većinom 250–500 mm (na sjeveru i manje), većinom ljeti, što je povoljno za uzgoj žitarica. Veći dio na jugoistoku (istočno od Manitobe) prima 500–1000 mm, velikim dijelom u obliku snijega (može ga pasti i više od 2 m), a atlantsko priobalje 1000–1500 mm. Osim pacifičkog primorja zimske su temperature svuda niže od 0 °C, pa se snijeg dugo zadržava, čak i kad ga ne padne puno (npr. Unutarašnji ravnjaci). S obzirom na otvorenost prema sjeveru i jugu, česti su prodori polarnih masa sa sjevera i toplih s juga. U Kordiljerima je značajan topli i suhi zapadni vjetar chinook koji puše niz istočne padine i otapa snijeg (föhnski efekt). Gotovo pola teritorija ima trajno smrznuto tlo (permafrost), često debljine više desetaka metara.

Ljeti se gornji sloj otopi stvarajući neprohodne močvare. Biljni pokrov raspoređen je u nekoliko paralelnih zona. U polarnim područjima prevladava tundra, vrlo oskudna lišajevima i mahovinom na sjeveru, nešto bogatija grmljem i kržljavim drvećem na jugu (breza, različita crnogorica). Prema jugu nastavlja se pojas prostranih crnogoričnih šuma (tajga – smreka, jela, ariš), velikoga gospodarskog potencijala, zbog nepristupačnosti dosta očuvan. Prema jugu nastavljaju se dva različita područja: na zapadu, u području ravnjaka, prirodna vegetacija bili su travnjaci (prerija), danas zbog plodna tla uglavnom pretvoreni u oranice, s manjim šumovitim područjima u vlažnijim zonama (jasika, jablan).Istočno od granice Manitobe i Ontarija prostiru se mješovite i listopadne šume (bor, cedar, javor, bukva, jasen, hrast, vrbe). U području Kordiljera zapadnog priobalja prevladavaju crnogorične šume (uglavnom do visine 2000 m nad morem) koje su zbog obilnih padalina vrlo bujne (visoka stabla), prevladavaju vrste s kvalitetnim drvom (Douglasova jela, crveni cedar) te nešto bjelogorice (joha, javor).

Šume pokrivaju o. 27% teritorija, ali je po apsolutnoj površini šuma Kanade među vodećim svjetskim zemljama. Kanada obiluje vodom (procjena oko 9% slatke vode na Zemlji) u brojnim jezerima i velikim rijekama. Četiri su glavna slijeva: slijev Atlantskog oceana u užem smislu, slijev Hudsonova zaljeva, slijev Sjevernog ledenog mora i slijev Tihog oceana. Atlantskom slijevu pripada istočni dio zemlje, a uključuje i sustav Velikih jezera.

Najveća rijeka je St. Lawrence, važan plovni put, duga 1225 km, s porječjem više od 1,4 milijuna km2, vrlo bogata vodom, na ušću prosječno 14 000 m3/s. Glavni pritoci su joj Ottawa i Saguenay. Središnji dijelovi Kanade odvodnjavaju se prema Hudsonovu zaljevu. Veće rijeke: Churchill, Severn, Albany, a najvažnija Nelson. Iako duga samo 644 km, ima porječje veće od 1,1 milijuna km2 jer istječe iz jezera Winnipeg prema kojem rijeka Saskatchewan odvodnjava područja sve od Stjenjaka. Sličan sustav rijeka i jezera čini slijev Sjevernog ledenog mora. Rijeka Athabasca (1231 km) ulijeva se u istoimeno jezero, iz njega istječe rijeka Slave (415 km), prima pritok Peace (1923 km) i ulijeva se u Great Slave Lake iz kojega istječe rijeka Mackenzie. Sama rijeka duga je 1650 km, ali cijeli sustav dulji je od 4200 km, a porječje ima površinu od 1,8 miljuna km2, najveće u Kanadi. Slijevu Tihog oceana pripadaju Yukon (odvodnjava sjev. dio planinskog područja, teče prema Aljasci), te Fraser (1368 km) i gornji tok Columbije. Mnoge su rijeke hidroenergetski iskorištene, a zbog zaleđivanja za plovidbu imaju ograničenu važnost. Jezerske površine zauzimaju oko 9% ukupnog teritorija. Kanadi pripadaju dijelovi (ukupno 87 500 km2) svih Velikih jezera, osim Michigana. Od ostalih jezera najveća su Great Bear (31 328 km2), Great Slave (28 570 km2), Athabasca, Reindeer, Winnipeg, Winnipegosis, Manitoba i mnoga druga.

Stanovništvo Kanade

Kao pretežno useljenička zemlja, Kanada je etnički i kulturno dosta raznolika. Najbrojnije je stanovništvo britanskog (oko 30%) i francuskog podrijetla (23%). Potomci ostalih europskih useljenika (Nijemci, Talijani, Ukrajinci, Skandinavci, Nizozemci, Mađari...) čine oko 15% stanovništva, a miješanog je podrijetla oko četvrtina stanovništva. Potkraj XX. st. dosta raste broj i udio stanovništva azijskog podrijetla (Vijetnam, Kambodža, Hong Kong). Domorodaca – Indijanaca, Inuita (Eskima) i Métisa (mješanci Indijanaca i prvih francuskih kolonista) danas ima 750–800 000. 

Indijanci (oko 500 000) pripadaju četirima kulturnih krugovima, govore 50-ak različitih jezika, žive uglavnom u rezervatima. Inuita ima manje od 40 000, žive uglavnom u malim naseljima na sjeveru. Zbog kanadske politike multikulturalnog razvoja, pojedine etničke skupine očuvale su svoj identitet, a često su i naseljene u "kolonijama" u pojedinim područjima ili pojedinim gradskim četvrtima. Stanovništvo britanskog podrijetla čini većinu u svim dijelovima osim u Québecu, gdje dominira frankofonsko. Službeni jezici: engleski (materinskim ga danas smatra 59% stanovništva) i francuski (materinski za 23% stanovništva). Gustoća naseljenosti od 3 stanovnika/km2 vrlo je mala, a naseljenost je izrazito neravnomjerna.

U uskoj zoni uz granicu SAD-a, na manje od 10% teritorija, živi više od 90% stanovništva. Najnaseljenije je područje na jugoistoku, uz jezera Eire i Ontario te duž rijeke St. Lawrence. Nešto je šira zona jače naseljenosti na području Unutarnjeg ravnjaka, ali u cijeloj zemlji područje sjevera od 55. paralele gotovo je nenaseljeno (Northwest Territories: 1 stanovnika/30 km2, Nunavut 1stanovnik/70 km2). Na pacifičkoj obali gušće je naseljen krajnji jug oko 4/5 stanovništva živi u gradovima.

Najveći grad je Toronto (4 612 200 stanovništva., grad, regija oko 6 milijuna). Ostali veći gradovi su Montreal (3 268 500, grad regija 3,6 milijuna), Vancouver (1 838 000, grad. regija 2,2 milijuna), Calgary (968 tisuća), Ottawa (874 400, grad regija 1,1 milijuna), Edmonton (822 300), Hamilton (653 600), Québec (645 600), Winnipeg (632 100) i dr. Porast broja stanovništva uvelike je ovisio o useljavanju. Sred. XIX. st. Kanada je imala oko 2,5 milijuna stanovnika, a na prijelazu stoljeća već više od 5 milijuna. Slijedi još jača imigracija (najviše uoči I. svjetskog rata), a pred II. svjetski rat broj stanovnika je 11,5 milijuna. Nakon rata počinje još brži porast, dijelom i zbog visokih stopa rodnosti (više od 25‰) i vrlo niske smrtnosti (manje od 10‰). Sredinom 1960-ih dosegnuto je 20 milijuna stanovnika, porast se ublažava, ali nastavlja se imigracija. Potkraj XX. st. porast je oko 11 ‰/godišnje (prosjek 1980–2001). Stopa rodnosti još je smanjena (kreće se oko 11‰), a smrtnosti zadržana na 7–8‰. Od unutarnjih migracija najznačajnije su one početkom XX. st. s istoka u područje prerije, te doseljavanje u Albertu 1970-ih, nakon otkrića nafte. Iseljavanje nije snažno, a usmjereno je prema SAD-u.

Očekivano trajanje života među višima je u svijetu, oko 79 g. Zbog toga je udio starijih od 65 g. dosta visok (oko 13%), mlađi od 15 godina čine 18% stanovništva, a medijalna starost je 38 g. U religijskoj strukturi prevladavaju katolici (44%) i protestanti (29%). Manje zajednice čine muslimani, pravoslavni i drugi kršćani, zatim budisti, židovi i dr. Obrazovna struktura je dobra, nepismeno je manje od 3% stanovništva. Kanada nema državnog ministarstva za školstvo, a organizacija školskog sustava u nadležnosti je pojedinih provincija. Osnovno školovanje je obvezno (od 6. ili 7. do 15. ili 16. g.) i besplatno je, baš kao i srednje. Fakultetsko obrazovanje također podupire država pa studenti plaćaju samo malen dio troškova. Najstarija sveučilišta su u Montrealu (osnovano 1821), Ottawi (1848) i Torontu (1850).

Gospodarstvo Kanade

Kanada je zemlja iz skupine sedam najrazvijenijih zemalja svijeta. Svoju razvijenost umnogome zahvaljuje velikim prirodnim bogatstvima, uspješnoj gospodarskoj politici, obrazovanoj radnoj snazi, dobroj infrastrukturi te snažnoj integraciji s gospodarstvom SAD-a. Tijekom XX. stoljeća, posebice nakon II. svjetskog rata, transformirala se iz agrarne zemlje u prvorazrednu industrijsku silu, a u novije vrijeme sve više jača i tercijarni sektor. Poseban poticaj razvoju trgovine i integraciji s gospodarstvom SAD-a dao je ugovor o slobodnoj trgovini iz 1989. koji je 1994. prerastao u NAFTA-u.

Jaka povezanost ima i negativne posljedice, pa se gospodarska kriza u SAD-u 2001–02. odrazila i na zaustavljanje rasta gospodarstva, porast nezaposlenosti i smanjenje investicija. Bilježi se i odljev obrazovanog stanovništva na bolje plaćene poslove u SAD-u. BNP iznosi oko 22 400 USD po stanovniku, tj. za trećinu je niži od onog u SAD-u, a u njegovu stvaranju dominiraju tercijarne djelatnosti. Poljoprivreda zapošljava oko 3% stanovništva i jednakim udjelom sudjeluje u BNP-u. Najvažnija poljoprivredna područja su prerije na zapadu. Glavne kulture su žitarice, posebice pšenica (8. proizvođač na svijetu pa je Kanada veliki izvoznik), zatim krmno bilje i uljarice (najviše repica). Ostale važne kulture: ječam, kukuruz, povrće, krumpir, soja, duhan. Na jugoistoku posebno je važno voćarstvo i povrtlarstvo. Stočarstvo daje polovicu vrijednosti poljoprivredne proizvodnje. Najvažnije je govedarstvo, na jugoistoku i jugu mliječno, na zapadu prevladavaju rančevi.

Šume su jedno od važnijih prirodnih bogatstava Kanade (količina i raznovrsnost – različita namjena), a njihova eksploatacija dobro je razvijena. Kanada je drugi svjetski proizvođač industrijskog drva (170–180 milijuna m3), a drvo, drvni proizvodi i papir daju 10-ak % vrijednosti izvoza. Ekonomski je važna proizvodnja javorova sirupa u Québecu. Još od samih početaka važan segment gospodarstva Kanade bila je proizvodnja krzna (najprije lovom, zatim uzgojem), koja je jako ekspandirala u drugoj polovici XX st., ali se naglo smanjila potkraj 1980-ih. Mora oko Kanade obilovala su ribom koja se intenzivno izlovljavala, a Kanada je bila među većim izvoznicima ribe. Sredinom 1990-ih zbog opasnosti od pretjeranog izlova određene su niže kvote (za neke vrste i privremeni moratorij) pa je značenje ribarstva smanjeno. Kanada obiluje različitim rudama, a po vrijednosti eksploatacije, ne računajući energetske izvore, treća je u svijetu. Najvažnija su nalazišta u starim stijenama Kanadskog štita, ali se mnoga od njih zbog nepristupačnosti, ekološke osjetljivosti, zaštićenog prostora ili zato što su u indijanskim rezervatima, ne eksploatiraju. Kanada je među vodećim svjetskim zemljama u proizvodnji ruda bakra (7. u svijetu), olova (6.), cinka (4.), zatim platine (2.), srebra (7.) i zlata (7.). Vađenje željezne rude (10. u svijetu) nešto se smanjilo, ali su važne neke nekovine (uran, 1., trećina svjetske proizvodnje, sumpor i kalijeve soli, 2. u svijetu, azbest – u opadanju). Kanada je i velik proizvođač (ali i potrošač) fosilnih goriva. Glavna nalazišta nafte su oko Edmontona i Calgaryja, te oko Regine, po ukupnoj proizvodnji je 9., a po potrošnji 8. u svijetu. Po proizvodnji plina je 3. u svijetu i 2. najveći izvoznik. Ugljen ima nešto manje značenje, ali ipak je Kanada. 8. svjetski izvoznik.

Osim potrošnje fosilnih goriva, Kanada ima i snažan nuklearni program (16 reaktora u pogonu), a dobro je iskorišten i golemi hidropotencijal. Po proizvodnji električne. energije 5. je u svijetu. Raznovrsna i snažna industrija te visok životni standard učinili su Kanadu velikim potrošačem energije: u apsolutnom smislu Kanada je među 10 najvećih svjetskih potrošača energije, a u potrošnji po stanovniku druga. Industrija se odlikuje raznovrsnošću i visokom tehnološkom razinom. Među najvažnijim granama su strojarska, proizvodnja vozila (9. u svijetu) i dijelova, prehrambena, drvna i papirna (4. u svijetu), kemijska i petrokemijska, crna i obojena metalurgija (aluminij – 3. u svijetu), elektrotehnika i elektronika, te farmaceutska. S industrijom visokih tehnologija povezana su velika ulaganja u istraživanje i razvoj, od kojih mnoga potječu iz SAD-a. Najvažnije industrijsko područje je Ontario, na koji se odnosi više od polovice industrijske proizvodnje, zatim Québec te svi veći gradovi Kanade je važna turistička zemlja – godišnje ju posjeti oko 20 milijuna stranih turista (7. u svijetu), većinom iz SAD-a, koji ostave 10-ak mlijardi USD.

Turisti dolaze zbog nacionalnih parkova (samo NP Banff ima godišnje 4 milijuna posjetitelja), športova i rekreacije na vodi, povijesno značajnih gradova i zbog skijanja, a sve je važniji i kongresni turizam (Montreal, Toronto). Po vrijednosti vanjske trgovine Kanada je na 8. mjestu u svijetu, a trgovinska bilanca joj je pozitivna. Najviše se izvoze motorna vozila i dijelovi, strojevi i oružje, zrakoplovi, komunikacijska oprema i računala, kemijski proizvodi, drvo i papir, plin, električna energija, rude i kovine, poljoprivredni proizvodi. Glavni partner su SAD, kamo se izvozi 70–80% vrijednosti, zatim Japan i Velika Britanija. Kao i druge razvijene zemlje, Kanada uvozi industrijske proizvode: različite strojeve i opremu, poluproizvode, neke rude, kemijske proizvode, robu široke potrošnje.

Uz dominantne veze sa SAD-om, značajniji partneri su Kina i Japan. Razvijenost prometne mreže podudara se s naseljenošću, najveća je na jugoistoku zemlje. U cestovnom prometu važna je Transkanadska autocesta (izgrađena 1962) koja povezuje St. John’s (na otoku Newfoundland) i Victoriju (na otoku Vancouveru), duga 7775 km. Željeznica je važna u teretnom prometu, a u putničkom samo u okolici velikih gradova. Posluje nekoliko velikih kompanija u vlasništvu privatnika ili provincija. Postoje dvije transkontinentske pruge, izgrađene 1886. i 1915. Plovni put St. Lawrence–Velika jezera, dovršen 1959, jedan je od najvažnijih unutarnjih plovnih putova u svijetu. Dug je više od 3700 km i omogućava neprekinutu plovidbu (sustavi prevodnica) u samo središte kontinenta. Zbog niske cijene prijevoza dao je velik poticaj razvoju industrije. Glavne pomorske luke su Vancouver, Montreal, Québec, Halifax i dr. U zemlji takva prostranstva u unutarnjem povezivanju vrlo je značajan zračni promet. Postoji više od 1200 aerodroma, više od 250 ih ima redovan zračni promet, a tri najvažnija međunarodna su u Torontu, Vancouveru i Montrealu.

BNP (2002): 714,33 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2000): poljoprivreda 3%, industrija 27%, usluge 70%
Udio zaposlenih po sektorima (2001): poljoprivreda 3%, industrija 22%, usluge 75%
Nezaposlenih (2003): 7,6%
Inflacija (1990–2001): 1,5 %/god. (2003: 2,8%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 3,2 %/god.
Uvoz (2002): 250,7 mlrd. USD
Izvoz (2002): 294,9 mlrd. USD

Povijest Kanade

Starosjedioci Kanade bili su Indijanci (Irokezi, Huroni i dr.), a na sjeveru Eskimi. Oko 1000. g. do Kanade su doplovili Vikinzi. Godine 1497. Giovanni Caboto iskrcao se u Newfoundlandu vjerujući da je došao do sjeveroistok Azije. God. 1534–36. Francuz Jacques Cartier dopire do područja oko St. Lawrencea (Nova Francuska). Početkom XVII. stoljeća Francuz Samuel de Champlain sudjeluje u utemeljenju prvog naselja Port Royal (današnji Annapolis); 1608. osniva naseobinu Quebéc, a tijekom idućih godina otkriva jezera Huron i Ontario; 1620. imenovan je prvim guvernerom nove kolonije. Istodobno započinje i engleska kolonizacija Kanade; 1629. privremeno su osvojili Québec (do 1632). Godine 1663. Nova Francuska stječe status kraljevske kolonije. Nakon Rata za španjolsku baštinu i mira u Utrechtu (1713), Francuzi su Engleskoj odstupili Newfoundland, Novu Scotiju i područje oko Hudsonova zaljeva. Englesko-francuska borba za premoć u Kanadi kulminira u doba Sedmogodišnjeg rata (1756–63); poraženi Francuzi prisiljeni su mirom u Parizu 1763. odstupiti cijelu Kanadu, koja je uključena u britansko kolonijalno carstvo.

Godine 1775–76. postrojbe američkih kolonista upale su u Kanadu, zauzele Montreal i opsjele Québec, ali su se morale povući. Godine 1791. ustavnim zakonom kolonija Québec podijeljena je na Donju Kanadu (Québec), pretežno s francuskim stanovništvom i Gornju Kanadu (Ontario), pretežno s engleskim (rojalisti useljeni koncem XVIII. stoljeća); svaki je dio imao vlastito predstavničko tijelo, a izvršna vlast pripala je britanskom generalnom guverneru. Godine 1837. izbio je u Donjoj Kanadi ustanak pod vodstvom Louisa Papineaua, kojemu je cilj bio uspostava neovisne francuske republike.

Iste godine William Lyon Mackenzie predvodi ustanak u Gornjoj Kanadi; ustanici su tražili neovisnost i republikanski ustav po uzoru na SAD. Britanske postrojbe ugušile su ustanak, a 1840. oba su dijela Kanade sjedinjena u jedinstvenu upravno-političku cjelinu sa zajedničkim parlamentom. Tijekom 1840-ih i 1850-ih Kanada se ubrzano gospodarski razvija (trgovina, gradnja željeznica); 1858. Ottawa postaje glavni grad. Godine 1867. proglašena je federalna unija Kanade sa statusom dominiona. Godine 1869. Kompanija Hudsonova zaljeva, vlasnik prostranih posjeda u Kanadi., prodaje svoja golema područja kanadskoj vladi; držeći da su ugrožena njihova prava na zemlju, tamošnji stanovnici podižu više ustanaka (1869–70, 1885), koji su ugušeni. Godine 1871. Kanadi je pridružena Britanska Kolumbija; 1878. cjelokupno područje Britanske Sjeverne Amerike (osim Newfoundlanda) uključeno je u dominion Kanade. U drugoj polovici XIX. st. ustrojene su Konzervativna (1854) i Liberalna (1873) stranka, koje će imati pretežitu ulogu u političkom životu Kanade. Gospodarski prosperitet Kanade pridonosi i velikom priljevu useljenika; u prvom desetljeću XX. st. broj useljenika iznosi oko 2 milijuna. U I. svjetskom ratu Kanada ratuje na strani Velike Britanije (oko 400 000 vojnika); nakon 1918. sve se više afirmira kao neovisna država.

Formalnu neovisnost Kanada postiže 1931. (na osnovi tzv. Westminsterskog statuta). Svjetska gospodarska kriza 1933. teško pogađa i Kanadu (nezaposlenost, propadanje farmera). Objavom rata Njemačkoj 1939. Kanada stupa u II. svjetski rat; njezine postrojbe ratuju gotovo na svim bojištima. Nizom bilateralnih sporazuma (1947, 1950, 1951, 1955) učvršćuje se suradnja sa SAD-om. Godine 1949. Kanadi se pridružuje nekadašnji britanski dominion Newfoundland; iste god. Kabada pristupa NATO-savezu; članica Commonwealtha. U unutarnjoj politici na vlasti se smjenjuju vlade liberala (Pierre E. Trudeau, John Turner, Jean Ch. Chrétien i dr.) i konzervativaca (Martin B. Mulroney, Avril Kim P. Campbell od 1993, prva žena premijer u povijesti Kanade). Na izmaku XX. st. učestale su velike rasprave o ustavnom poretku Kanade, poglavito u svezi zahtjeva Québečke stranke (pod vodstvom H. Levesquea) za stjecanjem neovisnosti Québeca.