GRČKA CIVILIZACIJA

grčka civilizacija

Grčka je iz svoje duge pretpovijesti izronila kao zemlja malih, uglavnom samodostatnih poljodjelskih zajednica. One su bile sposobne izdržavati grad, koji je bio središte društvenog života, mjesto trgovanja i zaklonište u doba nevolje. Po gradovima poput Atene, Sparte, Korinta i Tebe imena su dobile
i male državice ili "gradovi-države" grčkoga svijeta. Usprkos svojoj skromnoj veličini, grički gradovi-države oduvijek uživaju divljenje kao mjesta na kojima su po prvi put iskušane mnoge političke ideje .

lzranjanje iz tame

U pretpovijesno doba, grčka su se naselja protezala preko čitavog  Egejskog mora te uz zapadnu obalu Male Azije (današnje Turske). Negdje u 8. st. pr. Kr. Grci su počeli uspostavljati trgovačke veze s drugim narodima, te izvoziti sebi svojstvene proizvode:maslinovo ulje, vino, lončarsku robu i metalne izrađevine. Grci su bili izuzetno napredna civilizacija, ne samo u smislu njihovog graditeljskog stvaralašta. Upravo zbog njih danas igramo igre na mjestima poput http://www.partycasino.com/ te koristimo neke od iznenađujučih filozofija. Njihova keramika je također nešto što koristimo i dan danas.

Umijeće pisanja, izgubljeno u tom mračnom dobu, ponovno je otkriveno zahvaljujući novom feničanskom izumu, alfabetu. Mir i prosperitet doveli su, medutim, do naglog porasta pučanstva, pa je postalo teško prehranjivati tolika usta na tako malo zemlje. Grci su to pokušali riješiti slanjem družina svojih građana u svijet da tamo osnuju nove gradove ili kolonije, koje će se moći same prehranjivati. U južnoj je Italiji osnovano toliko grčkih kolonija da je to područje postalo poznato pod imenom "Velika Grčka". Za dva stoljeća koloniziranja Grci su osnovali gradove oko čitavog Sredozemnog mora, pa čak i na obalama Crnog mora. Iako se stanovništvo mnogih od njih na kraju pomiješalo sa susjedima, njihovo je postojanje ipak širilo utjecaj grčkih vještina i znanja, kao i grčki način života.

U međuvremenu su gradovi-države doživljavali brze političke pronmjene. Vlast monarha ustupila je mjesto vladavini aristokracije, to jest krupnih zemljoposjednika (p lemstva). Njihov je položaj međutim, postajao sve nesigurniji zbog rasta trgovine i uvodenja novca oko 600. godine pr. Kr. Grci su novac preuzeli od negrčke kraljevine Lidije na jugu Male Azije, gdje je on
bio izumljen tek nedavno.

Tijekom 6. st. pr. Kr. u gradovima-državama dolazilo je do mnogih sukoba, pri čemu su vlast često preuzimali tirani. "Tiranin", baš kao i "aristokracija"
izrazi su grčkog podrijetla, iako su se Grci riječju tiranin služili bez primisli da je tiranin Nužno okrutan ili čak nepoželjan. Tiranin je naprosto bio čovjek koji je silom preuzeo vlast, a često je to znao biti i reformator, popularniji od aristokrata koje je svrgnuo. Aristokracija je "vladavina najboljih". Usprkos reformama što ih je proveo slavni zakonodavac Solon, vlast je i u Ateni preuzeo sposobni tiranin Pizistrat. Pošto je iz Atena prognan Pizistratov nasljednik H ipija, 510. pr. Kr., uveden je demokratski ustav. Ovdje se ponovno pojavljuje  riječ grčoga podrijetla: demokracija znači vladavina demosa ili naroda. Međutim, Grčka je demokracija bila prilično ograničena:
žene i robovi nisu, imali pravo glasa. Zato što su gradovi-države bili jako mali, građani nisu morali birati predstavnike, nego bi svi dolazili na skupštinu i izravno sudjelovali u donošenju zakona i bitnih odluka.

Tijekom 5. st. pr. Kr. u mnogim je gradovima-državama došlo do sukoba između demokratskih i oligarhijskih stranaka. Pobornici oligarhije (opet grčka riječ, koja znači vladavinu nekolicine) priklanjali su se političkom sustavu u kojem bi vlast držala klasa bogatih građana.

Atena i Sparta

Koliko je Atena bila predvodnik demokracije, toliko je i Sparta bila vodeći pobornik oligarhije. Sparta je, međutim, imala i mnoštvo drugih vrlo traženih osobitosti.U većini je grčkih država omjer robova prema slobodnim građanima
bio srazmjerno nizak.Spartanci su, međutim, živjeli kao klasa gospodara usred mnogo veće, potencijalno opasne klase (takozvanih helota).Da bi održali dominaciju, svi su se Spartanci pretvorili u ratničku kastu, koja se od djetinjstva učila podnositi bol bez jauka i živjela kao u vojarni. Iako je spartanski način života bio krut i u kulturnom smislu jalov, on je ipak uživao divljenje mnogih Grka koji su spartansku odanost dužnosti i strog moral uspoređivali s individualizmom Atenjana.
Grci su bili silno lojalni svojim gradovima-državama, ali su shvaćali da svi pripadaju istom narodu, Helenima. Zajednički su im bili Homerovi spjevovi Ilijada i Odiseja, vjera u Zeusa i druge olimpijske bogove, kao i kult tjelesnog i
duhovnog razvijanja utjelovljen u vježbaonicama i olimpijskim igrama. Zato što su živjeli po zakonima,oni su sebe smatrali različitima od drugih ljudi - koje su sve stavili u jedan koš i  prozvali "barbarima". Kako u demokracijama, tako i u oligarhijama, Grci su imali zakonska prava i zato ih car ili kralj nije mogao
pogubiti iz hira - kao što su to, recimo, moglo dogoditi Perzijancima, koje su Grci smatrali barbarima usprkos njihovu silnom carstvu i visokoj kulturi.

Pa ipak se činilo da je širenje Perzije poslije 6. st .pr. Kr. nemoguće zaustaviti, a njezine su žrtve bili i grčki gradovi u Maloj Aziji. Perzijance međutim nije mnogo zanimala matična Grčka – siromašna i daleka na drugom kraju
Egejskog mora – sve dok atenjani nisu pomogli azijskim Grcima u pobuni protiv Perzijske vlasti. Ta je pobuna bila skršena, a onda je 490. pr. Kr. Perzijski kralj Darije Poslao ekspediciju koja je trebala kazniti Atenjane. Atenjani su, međutim, izvojevali slavnu pobjedu kod Maratona, 42 kilometra daleko od svog grada. Na podvig glasnika koji je pretrčao čitav taj put, donoseći dobru vijest, podsjećamo se i danas, svake četvrte godine, u najdužoj olimpijskoj trci. Deset godina kasnije Darijev sin i nasljednik Kserkso krenuo je u još silniji pohod, za potrebe kojeg je čak dao izgraditi most od brodova preko Helesponta (uzani tjesnac što dijeli Malu Aziju od Europe),
i njime prešao sa svojom golemom vojskom. To je bila očita opsanost za sve grčke gradove-države pa su se oni zato bar privremeno ujedinili protiv agresora. Dok se Kserkso spuštao sa sjevera, vojska skupljena iz mnogih grčkih gradova-država stupila je u junačku dubinsku obranu. Leonida i njegovih tri stotine Spartanaca položilo je živote braneći uski prijevoj Termopile da što duže zadrže perzijsku vojsku.

Činilo se, međutimm, da će njihova žrtva biti uzaludna jer su se Grci nastavili povlačiti. Iz Atene su pobjegli Njezini stanovnici, a osvajač je spalio hramove na njezinoj citadeli Akropoli. Iako je atenski vođa Temistoklo u predratnim godinama uvelike ojačao grčku mornaricu, ona je ipak bila brojčano osjetno slabija od mornarice Perzijanaca i njima podčinjenih Feničana. Temistoklo je, međutim, perzijsku armadu uspio namamiti u uski tjesnac Salaminu, gdje je ona baš zbog mnoštva svojih brodova splela, a nako grčkog je naleta nastao takav metež i zavladala takva panika da je došlo do njezina potpunog sloma.

Prijelomna bitka

Bitka kod Salamine jedna je od velikih prekretnica svjetske povijeti. Sljedeće godine je perzijska vojska poražena kod Plateje, i Grčka je postala slobodna. Atenjani i njihovi pomorski saveznici prenijeli su rat na neprijateljsko tlo i oslobodili grčke gradove u Maloj Aziji.

Atena je iz tog rata izašla kao neosporni vođa čitave Grčke, jer su se Spartanci praktički povukli iz boja. Godine 478.pr.Kr. osnovan je Delski ili Pomorski savez, kako bi Atena i njezini saveznici mogli udružiti snage i nastaviti rat; taj je savez uskoro postao sredstvo političke prevlasti Atene. Od saveznika se tražilo da uspostave demokratsku vlast po ugledu na Atenjane, te da održavaju sve veću mornaricu namijenjenu zajedničkoj obrani. Kad je godine 449.pr.Kr. završio rat protiv Perzije, savez je nastavio postojati, a svaki pokušaj njegova napuštanja strogo se kažnjavao.

Klasična Atena

Peto stoljeće pr. Kr. bilo je ujedno i veliko klasično doba grčke civilizacije, koje povezujemo prije svega s Atenom. I prije tog razdoblja i za njegova trajanja, i drugi su grčki gradovi-države bitno doprinosili grčkoj kulturi, primjerice svojim pjesništvom, lončarijom, kiparstvom i prvim filozofima koji su pokušali objasniti svemir polazeći od fizičkih a ne čudesnih i magičnih pojava. Ipak se najviša intelektualna i umjetnička ostvarenja povezuju baš s Atenom. Među hramovima što su ponovno izgrađeni na Akropoli najpoznatiji je Pertenon zbog svojih sjajnih proporcija i kiparskih uresa. Prvo se kazalište na svijetu razvilo iz atenskih svetkovina u čast boga Dionisa. Filozofi koji su živjeli u Ateni, a među njima su najpoznatiji Sokrat i Platon, prvi su strogo preispitali ljudsku etiku i političke ideje. A Atena je osim toga bila i dom Herodota od Halikarnasa, prvog pravog povjesničara (to jest kritičkog istraživanja, a ne tek zapisivanja priča i glasina).

Jedan drugi veliki povjesničar, Tukidid, bio je zapravo bivši atenski vojskovođa, koji je pisao o ratu – velikom Peloponeskom ratu (431.-404.pr.Kr.) u kojem je i sam sudjelovaju. Zabrinuti zbog rasta atenske moći, Spartanci su osnovali Peloponeski savez, u koji su ušle državice s velikog poluotoka (Peloponeza) na južnom kraju matične Grčke. Prvi sukob između dva saveza završio je neodlučeno, i dugo se činilo da bi i sljedeći prošao isto tako. Onda je, međutim, Atenu pogodila nesreća: u gradu je zavladala kuga, od koje je umro i njihov veliki vođa Periklo. Spartanci su, istina, uspjeli poharati područje oko Atene (Atiku), ali je sam grad ostao netaknut iza svojih glasovnih Dugih zidova koji se mogao dobavljati živež sve dok je Atena imala prevlast na moru.

Sreća se okreće

Nakon sedmogodišnjeg primirja, rat je ponovno izbio dok je Atena opsijedala Sirakuzu, moćni grčki grad na Siciliji. Kad se sreća okrenula i opsadnici se sami našli u okruženju, čitava je njihova vojska bila uništena. Gubitak tolikog ljudstva i brodovlja označio je preokret u ratu protiv Sparte. Atena je stavljena pod nebrojenu opsadu, mornarica joj je napadnuta i uništena dok je izvlačena na kopno, a godine 404.pr.Kr grad je izgladnjivanjem natjeran na predaju.

Sparta i Teba

Spartanci su postigli svoj cilj: Atena se više nikad nije uzdigla do prijašnje moći. Pa ipak, s obzirom na njihovu malobrojnost, nije se moglo ni pomišljati da bi Spartanci ujedinili ili okupirali Grčku, iako su u mnogim gradovima postavili sebi sklone oligarije. Prevlast Sparte, međutim, nije potrajala dugo, zato što je natjerala Atenu, Tebu i Korint da se protiv nje ujedine. Godine 371.pr.Kr. kod Leuktre Tebanci su pod Epaminondom zadali Spartancima zgromljujući poraz, od kojeg se njihov vojni ugled nije nikada oporavio.

Tebanska je premoć bila još kratkovječnija, i Grčka je konac 4. st.pr. Kr. dočekala razjedinjenija no ikad. Mnogi su Grci izgubili volju  za vojevanjem, pa su unajmljivali plaćenike da se za njih bore. Nasuprot njima, Makedonci su na sjeveru Grčke živjeli u zaostalom i plemenskom društvu, no njime je vladao sposobni kralj s dobro uvježbanom vojskom. Filip Drugi Makedonski postupno je jačao svoju moć pojedinačnim napadima na grčke gradove-države, počesto uz pomoć susjednih država-gradova koje bi se polakomile za plijenom. Godine 338.pr.Kr., u bitci kod Heroneje,  makedonska je vojska razbila udružene snage Atene i Tebe. Grčka je sada imala samo jednog gospodara. Bio je to početak novog povijesnog razdoblja.