ARGENTINA
Službeni naziv: Republika Argentina; República ArgentinaPovršina: 2 780 400 km2
Stanovništvo (procjena 1997): 35 677 000 (12,8 st./km2); 89% gradsko
Glavni grad: Buenos Aires, 2 900 000 stanovnika, aglomeracija 11 milijuna stanovnika (procjena 1995)
Upravna podjela: 22 provincije (provincia), 1 nacionalni teritorij, 1 savezni distrikt (distrito federal);
Službeni jezik: španjolski
Valuta: argentinski peso (ARP) = 100 centava
Glavni grad Argentine - Buenos Aires
Karta Argentine
Karta Buenos Airesa
Prirodne značajke Argentine
Argentina je po površini druga južnoamerička i osma zemlja svijeta, zauzima golem prostor raznolikih prirodnih obilježja. Osnovna podjela na četiri cjeline: Ande, Sjeverne nizine, Pampa i Patagonija. Duž cijele zapadne granice pružaju se Ande koje s mnogobrojnim ograncima zauzimaju gotovo trećinu zemlje. U sjevernom dijelu Anda prostire se suha visoravan (Puna, oko 4000 m nad morem) nad kojom su visoki planinski vrhovi; ističe se Nevado Ojos del Salado (6880 m), najviši vulkan na Zemlji. U središnjem dijelu nalazi se najviši vrh Argentine i obiju Amerika, Aconcagua (6960 m), te južno od njega važan prijevoj Bermejo (3937 m).Na jugu se Ande preko Ognjene zemlje nastavljaju sve do rta Horna. Istočno od glavnog andskog niza pružaju se niži planinski nizovi među kojima se izdvaja Sierra de Córdoba. Sjeverne nizine sastoje se od dvaju dijelova; na istoku, između rijeka Paraná i Uruguaya, nalazi se Entre Ríos (Međurječje), travnata ravnica, a zapadno od rijeke Paraná rijetko naseljeni i šumoviti Gran Chaco. Plodna ravnica Pampa u središnjem dijelu zemlje je demografsko, gospodarsko i prometno težište Argentine. Južno od nje, između Anda i Atlantskog oceana, hladna je i suha Patagonija koja se preko Magellanova prolaza nastavlja na Ognjenu zemlju (Tierra del Fuego).
Gotovo cijela Argentina nalazi se u južnom umjerenom pojasu, a klimatska raznolikost uvjetovana je poglavito geografskom širinom i reljefom. Najveći dio Argentine ima umjerenu klimu; na krajnjem sjeveru osjećaju se suptropski utjecaji (ljetne temperature više od 27 °C), na krajnjem jugu klima je oštra, subpolarna. Zbog kišne sjene na istočnoj strani Anda velik dio Argentine prima manje oborina što se odražava na biljnom pokrovu. U sjevernim dijelovima rastu tropske i suptropske šume koje prema SZ prelaze u kserofitnu vegetaciju. U vlažnijem dijelu Pampe (istočno od 64° z. g. d.) prirodno je područje trava, danas uglavnom obrađeno; prema sušnijem zapadu vegetacija je oskudnija, polupustinjska, mjestimice zaslanjena područja. Travnata područja su i u sjevernim dijelovima Patagonije; prema sušnijem zapadu i hladnijem jugu raslinje je sve oskudnije. Na krajnjem jugu Ognjene zemlje i u višim planinskim područjima nalazimo tundru te područja pod vječnim snijegom. Budući da je cijelo područje Argentine nagnuto prema Atlantskom oceanu, to je i glavni smjer otjecanja tekućica; mnoge završavaju u unutrašnjosti u močvarama ili jezerima. Najveću površinu odvodnjava sustav Río de la Plate, zajedničko estuarijsko ušće rijeka Uruguaya i Paraná; ostale veće rijeke u tom sustavu: Iguaçu, Paraguay, Bermejo, Salado i Carcaraná. U južnom dijelu najveće su Río Colorado, Río Negro, Chubut i Chico. Mnogobrojna velika jezera su u podnožju Anda (Argentino, Nahuel Huapí, Viedma), te u Pampi; Mar Chiquita (španjolsko malo more), najveće jezero u Argentini, je slano, prima nekoliko pritoka, nema odvirka. Osim oko Río de la Plate i nekoliko velikih zaljeva u Patagoniji, obala je slabo razvedena.
Stanovništvo Argentine
Argentina je i po stanovništvu druga zemlja Južne Amerike, a većina stanovništva je europskog podrijetla, potomci useljenika iz Španjolske, Italije, Francuske, slavenskih zemalja, Njemačke; 5–6% je mješanaca (mestici) te oko 35 000 Indijanaca (u Gran Chacu, Patagoniji, Ognjenoj zemlji); više od 2 milijuna stranaca, najviše Talijana i Španjolaca. Izrazite razlike u gustoći naseljenosti; velika područja gotovo su nenaseljena, gusta naseljenost u Međurječju i vlažnoj Pampi, pogotovu njezinu primorskom dijelu. U gradovima živi 89% stanovništva, a samo u širem području glavnog grada živi oko 30% stanovništva zemlje; zbog zemljoposjedničkih odnosa gotovo nema klasičnih sela. Ostali veliki gradovi: Córdoba (1 148 300 st.), Rosario (894 600 st.), Morón (641 500 st.), Lomas de Zamora (572 800 st.), La Plata (520 600 st.), Mar del Plata (519 700 st.), Quilmes (509 400 st.). Porast stanovništva od 1,3%/godišnje (1990–97) uglavnom je rezultat prirodne promjene, iseljavanje i useljavanje je ujednačeno. Mlađih od 15 godina je 29%, starijih od 60 g. 14,2%; očekivano trajanje života 73 g. Većina stanovništva su katolici, 2% protestanata, židova i muslimanskih manjina. Obrazovanost među boljima u Južnoj Americi: manje od 5% nepismenih, gotovo sva djeca polaze osnovnu školu, više sveučilišta, najstarije u Córdobi (od 1813).Gospodarstvo Argentine
Tijekom XX. stoljeća gospodarstvo Argentine prošlo je kroz burne promjene. Početkom XX. stoljeća Argentina je bila velik izvoznik žita i mesa. Nakon svjetske krize 1930-ih uslijedio je pad izvoza, zaostajanje cijelog gospodarstva; orijentacija na razvoj industrije za vlastite potrebe uz carinsku zaštitu domaće proizvodnje te prelazak na manje usmjerenu poljoprivredu s uvođenjem raznolikih kultura. Od 1960-ih ulaganja u bazičnu industriju, istraživanja nafte, razvoj prometa. Nedovoljna proizvodnja, velika javna potrošnja i rast plaća kao i liberalizacija uvoza sredinom 1970-ih doveli su do pada domaće industrije i visoke inflacije (u 1980-ima i preko 1000 %/godišnje). Sustav gospodarskih reformi smanjio je inflaciju (1990–97. 12,2 %/godišnje), ali je doveo do velike vanjske zaduženosti, preko 120 milijardi. USD (1997). Dohodak od 8950 USD/stanovniku omogućava visok standard, struktura gospodarstva slična je onoj u razvijenim zemljama, ali njegova produktivnost bitno zaostaje.Usprkos pokušajima reformi, nepovoljni vlasnički odnosi u poljoprivredi: većina zemljišta je u veleposjedničkim rukama, najviše zemlje obrađuju najamnici – bezemljaši. Poljoprivreda ima velik udio u izvozu; Argentina je velik svjetski proizvođač soje, kukuruza, pšenice, govedine, vune, vina. Glavno oranično područje je u Pampi, a velik dio uroda koristi se u ishrani stoke. Govedarstvo je uz Pampu najznačajnije u regiji Entre Ríos, a ovčarstvo u Patagoniji. Krajem XX. stoljeća Argentina zadovoljava svoje energetske potrebe; nalazišta nafte na više mjesta, glavna ležišta u Patagoniji, sjevernomi središnjem andskom području i u Ognjenoj zemlji. Velik hidroenergetski potencijal tek je djelomično iskorišćen, a velike su i zalihe plina. Ostale rude manje su značajne, vade se ugljen, rude željeza, urana, olova, cinka, srebra i bakra.
U industriji najvažnija je prerada poljoprivrednih proizvoda: žita, mesa i uljarica, kože. Od ostalih industrija važne su tekstualna, kovinska, strojarska, kemijska i petrokemijske, automobilska., papirna, građevinska. Oko 40% vrijednosti izvoza daju biljni i životinjski proizvodi, hrana i pića; još su važni goriva, vozila, kovine. Uvoze se strojevi i električni uređaji, vozila, kemijski proizvodi i umjetni materijali. Glavni Partneri:
Promet
Zdravstveni
Svijet životinja
Brazil, SAD te zemlje EU-u. Vrlo gusta prometna mreža (pogotovu željeznička) u središnjem području, rubni dijelovi slabije povezani; veliko značenje zračnog prometa.
BNP (1997): 319,29 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1994): poljoprivreda 6%, industrija 31%, usluge 63%
Udio zaposlenih po sektorima (1998): poljoprivreda 10%, industrija 34%, usluge 56%
Nezaposlenih (1998): 12,4%
Inflacija (1990–97): 12,2 %/godišnje (0,7%, 1998)
Realni rast gospodarstva (1990–97): 5,4 %/godišnje
Uvoz (1997): 31,4 milijardi USD
Izvoz (1997): 25,9 milijardi USD
Povijest Argentine
Na području današnje Argentine obitavalo je početkom XVI. stoljeća oko 300 000 Indijanaca. Od 20 glavnih domorodačkih skupina većina su bili nomadi usmjereni na sakupljanje plodova i ribolov. Utjecaji naprednije civilizacije Inka bili su prisutni samo kod plemena Diaguita na sjeverozapadu Argentine koji su, uz plemena Guarane na sjeveroistoku i Araukance u pampama, imali razvijenije poljodjelstvo, trgovinu i obrte (lončarstvo). Argentinu je Europljanima otkrio 1516. J. Díaz de Solis uplovivši u korito La Plate. Godine 1520. F. Magellan dospijeva u južni dio Patagonije i otkriva pretežit dio današnjih obala Argentine; 1536. Španjolac P. de Mendoza utemeljuje naselje na mjestu današnjeg Buenos Airesa (Nuestra Señora Santa María del Buen Aire), ali je ono već 1541. napušteno. Glavno španjolsko naselje u tom dijelu Argentine postaje Asunción (danas glavni grad Paragvaja). Prvo trajnije argentinsko naselje (Santiago del Estero) utemeljili su Španjolci 1553; godine. 1580. obnavlja se Buenos Aires i otada razvija u važnu trgovačku luku, a od 1776. glavni je grad španjolskog potkraljevstva La Plata (područje današnje Argentine, Paragvaja, Urugvaja i Bolivije). Koncem XVIII. stoljeća jača pokret za neovisnost Argentine, a odlučan poticaj daje mu Napoleonovo osvajanje Španjolske 1808.U Buenos Airesu je 25. V. 1810. prošireno gradsko vijeće s kreolskom većinom uspostavilo autonomnu vladu koja je trebala vladati do ponovnog ustoličenja kralja Ferdinanda VII. Nakon povratka na vlast, Ferdinand odbija kreolske zahtjeve za autonomijom, što je urodilo proglašenjem neovisnosti Ujedinjenih Pokrajina La Plate u San Miguel de Tucumánu 9. VII. 1816. Ubrzo nakon oslobođenja izbijaju sukobi između federalista (veleposjednici iz unutrašnjosti) i unitarista (pretežito stanovnici pokrajine i grada Buenos Airesa). U vrijeme vladavine unitarista (1826–29) izbija rat protiv Brazila, koji je težio pripojiti urugvajsko područje, ali je mirom 1828. bio prisiljen priznati neovisnost Urugvaja. Godine 1829. na vlast dolazi federalist Juan Manuel de Rosas; uspješno je skršio moć lokalnih guvernera i sjedinio zemlju. Porazio ga je (uz urugvajsku i brazilsku potporu) general Justo José de Urquiza (bitka kraj Monte Caserosa 1852), nakon čega je Rosas napustio Argentinu. Urquiz je sazvao ustavotvornu skupštinu u Santa Féu, koja je 25. V. 1853. donijela ustav. Razdoblje razmjerno uravnoteženog razvoja narušio je petogodišnji sukob Tročlanog saveza Urugvaja, Brazila i Argentine s Paragvajem (1865–70); taj je rat bio posljednji argentinsko-južnoamerički sukob i značio je kraj presezanjima Buenos Airesa na područje dviju tampon-država uz granicu s Brazilom.
Gospodarski uspon Argentine tijekom 1860-ih i 1870-ih bio je zasnovan na uvođenju naprednih metoda u stočarstvu i poljodjelstvu; zemlja se prometno sve bolje povezuje, natalitet je u stalnom porastu, a golem je i priljev useljenika iz europskih zemalja. Financijska stabilnost omogućila je ustroj najboljega obrazovnog sustava u Latinskoj Americi; 1869. pokrenut je dnevnik La Prensa, a 1870. La Nación. U razdoblju 1880–1916. vodeći argentinski političari podržavaju interese veleposjednika i veletrgovaca liberalnog i antiklerikalnog usmjerenja. Politička oporba (srednji i radnički sloj, španjolski. i talijanski useljenici) okupljaju se u Socijalističkoj stranci Juana B. Justoa i Radikalnoj stranci Leandra Alema i Hipólita Yrigoyena; pobjeda potonjeg na izborima 1916. značila je ulazak srednjih i nižih slojeva u politički život Argentine. U I. svj. ratu Argentina je neutralna; u međudržavnim odnosima u Latinskoj Americi preuzima vodeću ulogu, a njezin ministar vanjskih poslova Carlos Saavedra Lamas dobiva 1936. Nobelovu nagradu za mir zbog posredovanja u sukobu između Paragvaja i Bolivije. Godine 1943. vojnim udarom u Argentini na vlast dolazi general Pedro P. Ramírez, koji u II. svjetskom ratu podupire Sile osovine. Pod pritiskom SAD-a Argentina 1945. ulazi u rat na strani Saveznika, a generala Edelmira Farrella (na vlasti od 1944) naslijedio je na izborima u veljači 1946. Juan Domingo Perón.
Za njegove su vladavine (1946–55) ustavnim reformama (1949) ograničene demokratske slobode, a političku prevlast stekla je njegova Nacionalno-revolucijska stranka. Gospodarski utjecaj američkog kapitala Perón je nastojao smanjiti jačanjem državne uloge u gospodarstvu. Nakon vojnog udara i obaranja Peróna s vlasti (1955), uslijedilo je razdoblje političke nestabilnosti s čestim državnim udarima (1962, 1966, 1971). Na predsjedničkim izborima 1972. pobijedio je peronistički kandidat H. Cámpora, koji je iduće godine omogućio Perónu ponovno preuzimanje vlasti. Nakon Perónove smrti (1974) predsjedničku dužnost obnašala je njegova udovica Isabel Perón-Martinez, svrgnuta u vojnom udaru 1976. Vlast je preuzela hunta predvođena generalom Jorgeom R. Videlom; za trajanja otvorenoga državnog terora, u masovnim likvidacijama oporbenih političkih organizacija, 6000 do 15 000 Argentinaca proglašeno je “nestalima”. Godine 1982. vođa hunte, general Leopoldo Galtieri, otpočeo je rat s Velikom Britanijom za Falklandske (Malvinske) otoke; rat je trajao 74 dana i završen je argentinskim porazom.
Godine 1983. na izborima pobjeđuje prvak Radikalne stranke Raul Alfonsín; uz posredovanje Vatikana (1984) riješio je dugotrajan spor s Čileom oko podjele morskog prolaza Beagle. Na izborima 1989. vlast preuzimaju peronisti, a njihov predsjednik Carlos Saúl Menem pobjeđuje i na izborima 1994. Na predsjedničkim izborima 1999. pobjeđuje prvak Radikalne stranke Fernando de la Rúa.