ALŽIR

Službeni naziv:
Demokratska Narodna Republika Alžir; Ğumhurīya al Ğazā'iriya al-Dimuqrātiya al-Ša‘biya
Površina: 2 381 741 km2
Stanovništvo (procjena 1997): 29 318 000 (12,3 stanovnika/km2); 57% gradsko
Glavni grad: Alžir (El-Gezâ'ir), 1 700 000 st., aglomeracija 3,7 milijuna (procjena 1995)
Upravna podjela: 48 vilajeta (wilaya);
Službeni jezik: arapski
Valuta: alžirski dinar (DZD) = 100 santima

Glavni grad Alžira - Alžir
Karta Alžira
Karta grada Alžira

alžirska zastava

Alžir, država u sjeverozapadnoj Africi (Magreb), izlazi na Sredozemno more, graniči s Tunisom i Libijom na istoku, Nigerom na jugoistoku, Malijem i Mauretanijom na jugozapadu, Zapadnom Saharom i Marokom na zapadu.

Prirodna obilježja Alžira

Alžir je po površini druga afrička i 11. zemlja u svijetu; oko 85% nalazi se u saharskom području i praktički je nenaseljeno. Na jugu, u području kamenitih pustinja (hamada), uzdiže se planinski masiv Ahaggar s najvišim vrhom Alžira (Tahat, 2918 m). U središnjem su dijelu prostrane pješčane pustinje, Zapadni Veliki Erg na 400–600 m nad morem i Istočni Veliki Erg, koji je blago nagnut prema sjeveru te se podno masiva Aures spušta ispod razine mora.

U sjevernom dijelu zemlje razlikuje se nekoliko zona koje se pružaju u smjeru JZ–SI. Sjeverno od Sahare pruža se Saharski Atlas, najstariji dio Atlasa; slijedi zona visokih ravnjaka i kotlina na 800–1000 m nad morem s plitkim slanim jezerima (šotovima). Na sjeveru, uz Sredozemno more, pruža se Tell, najnaseljeniji dio zemlje koji se sastoji od Tell Atlasa i nekoliko manjih nizina razdvojenih priobalnim gorjima. Seizmički aktivno područje, s tri jaka potresa u posljednjih 50 g. Obala je slabo razvedena bez većih otoka. Sredozemna klima s vrućim ljetima i blagim zimama; kada padne većina oborina, planinama je ograničena na usko priobalje.

Utjecaj reljefa ogleda se u nešto nižim temperaturama, a količina oborina raste samo u istočnom dijelu. Planinska unutrašnjost ima suhu klimu s hladnim zimama kad temperatura padne i ispod 0 °C. Južno od Saharskog Atlasa prevladava pustinjska klima s velikim dnevnim amplitudama temperature i vrlo rijetkim oborinama, mjestimično tek svake pete godine. Na sjeveru prevladava mediteranska vegetacija: makija, šume hrasta plutnjaka i crnike, na višim dijelovima cedar. U unutarnjim zavalama suha stepa, a u Sahari, osim u oazama, bez biljnog pokrova. Stalnih tokova je malo (samo na području Tella), kratki su i često bujičasti. Najveća je rijeka Chéliff, ali zbog iskorišćivanja njezine vode katkad ljeti i ona presuši. Južno od Tella javljaju se samo povremeni tokovi, vadiji; veliko značenje arteških izvora i bunara.

Stanovništvo Alžira

Oko 70% stanovništva Alžira su Arapi, a preostalih 30% su Berberi, od kojih više različitih skupina živi u pojedinim dijelovima planinske unutrašnjosti ili u području Ahaggara. Nekoć mnogobrojnih Francuza i ostalih Europljana ima manje od 1%. Gustoća naseljenosti najveća je u sjevernom priobalju, naglo se smanjuje prema jugu, dok je Sahara naseljena samo oazno. Na sjeveru su i najveći gradovi: Alžir, Ouahran (Oran) 645 984 stanovnika, Qacentina (Constantine) 449 600, Annaba 250 000, Sétif 228 000, Batna 184 800.

Usprkos brzoj urbanizaciji koja je dovela do prezakrčenosti nekih gradova, na selu živi blizu 2/3 stanovništva Alžira. Visok prirodni porast tijekom većeg dijela XX. stoljeća posljednjih se desetljeća smanjuje (završna faza demografske tranzicije) i danas iznosi 1,5–2% godišnje. Ukupan porast stanovništva još je manji (0,6% godišnje 1990–97) zbog emigracije, ali i ona je u padu. Prevladava mlado stanovništvo: mlađih od 15 g. je 39%, a starijih od 60 manje od 6%; očekivano trajanje života je 71 g. Gotovo cjelokupno stanovništva je muslimanske vjere (većinom suniti), a postoje male zajednice katolika i protestanata. Nepismenih je 38%, a osnovnu školu (obvezna od 1973) pohađa više od 90% djece. Nekadašnje francusko školstvo je arabizirano; od desetak sveučilišta najstarije je u Alžiru (od 1879). Znatan broj studenata je u inozemstvu (Francuska, SAD).

Gospodarstvo Alžira

Donedavno poljoprivredna zemlja, ubrzano se industrijalizira, a oslonac razvoja je izvoz nafte i plina. Kočnica bržem rastu (0,8% godišnje 1990–97) jest nedovoljna proizvodnja hrane (velik uvoz) i visok vanjski dug od oko 30 milijardi USD. Intenzivno poljodjelstvo moguće je samo u obalnom području i riječnim dolinama u Tellu. Uzgajaju se žitarice (nešto i na unutarnjim zavalama), šećerna repa, pamuk, duhan, masline, agrumi i grožđe. Osim poljoprivrede, neredovite oborine ograničavaju i mogućnosti iskorišćivanja hidroenergije. Mnogobrojne su višenamjenske brane, ali rastuća potrošnja vode ugrožava održivost zaliha. Iskorišćivanje nafte počelo je krajem 1950-ih, glavna polja su u sjevero-zapadnom dijelu Sahare te uz libijsku i tunisku granicu.

Alžir je vodeća afrička zemlja po zalihama i proizvodnji plina. Nalazišta željezne rude, cinka, olova, žive i fosfata. Iako se od 1980-ih počinje razvijati prerađivačka industrija (tekstil, kožarska, kemijska, drvna), još uvijek vodeće značenje imaju rafinerije, čeličane i željezare, proizvodnja umjetnih gnojiva; u priobalnim gradovima (Arzew, Skikda) postrojenja za ukapljivanje plina. Više od 95% vrijednosti izvoza čine nafta i plin, koji se dijelom izvozi plinovodom u Italiju (od 1981); od ostalih roba izvoze se fosfati, vino, kovine. U uvozu prevladavaju poljoprivredni i ostali proizvodi široke potrošnje, strojevi i ostali industrijski proizvodi. Glavni trgovinski partneri jesu Francuska, Italija, SAD, Španjolska. Izvoz je veći od uvoza, a razlika se u velikoj mjeri troši na vraćanje vanjskog duga. Alžir je član OPEC-a. Prometni sustav razvijen je u sjevernom, gusto naseljenu dijelu, dok su veze s unutrašnjošću slabe; dužobalna željeznica sa slijepim odvojcima prema jugu, dvije transsaharske ceste. Glavne luke: Alžir, Ouahran, Annaba, Arzew i Skikda. Mreža naftovoda i plinovoda od nalazišta do obalnih gradova. Nekoliko međunarodnih zračnih luka, intenzivan unutarnji zračni promet.

BNP (1997) 43,93 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1997): poljoprivreda 12%, industrija 51%, usluge 37%
Udio zaposlenih po sektorima (1993): poljoprivreda 23%, industrija 26%, usluge 51%
Nezaposlenih (1997) 28%
Inflacija (1990–97) 23,8%/god.
Realan rast gospodarstva (1990–97) 0,8%/god.
Uvoz (1997) 8,89 milijardi USD
Izvoz (1997) 13,92 milijardi USD

Povijest Alžira

Područje današnjeg Alžira naseljeno je od paleolitika. Starosjedilačko stanovništvo su Numiđani – pripadnici berberskih plemena. Na sobali Afrike osnovane su u XII. stoljeću feničke trgovačke kolonije koje su od IX. stoljeća ujedinjene u državi Kartagi. U III. stoljeću u unutrašnjosti Alžira osnovano je Kraljevstvo Numidija koje dostiže vrhunac u vrijeme kralja Mazinise.

On je, u savezništvu s Rimom, poslije pada grada Kartage, ujedinio Numidiju. Za kraljevanja Jugurte Numidija je bila u ratu s Rimom, a 46. postaje rimskom kolonijom pod imenom Africa Nova. Vandali su u V. stoljeću zauzeli obalu Alžira, a u doba Justinijana Bizant je ovladao ovim područjem. Tijekom VII. stoljeća Alžir su osvojili Arapi. Osvojeni teritorij nazvan je Središnjim Magrebom i pripojen kalifatu Omejida. Berberi su tada arabizirani i islamizirani. U drugoj polovici VIII. stoljeća berberska plemena osnivaju lokalne države: Zirida, Hamadida (X–XII. stoljeće) i Zinaida (XIII. stoljeće). U XII. i XIII. stoljeću Alžir je bio u sastavu carstva Almoravida i Almohada. Potkraj XV. stoljeća u Alžir se naseljavaju muslimani izbjeglice iz Španjolske. U istom razdoblju Berberi su organizirali gusarske napade na brodove u Sredozemlju, pa su stoga Španjolci u XVI. stoljeća zauzeli neka njihova uporišta na obali Alžira (Oran 1509, Alžir 1510). Gusari su tada zatražili pomoć od Osmanlija, a gusarski vođe Horuk i H. Barbarossa, kao turski službenici, sami su uspostavili vlast u Alžiru. Središnji dio Alžira Osmanlije su nazvali Al-Džazair. Ovaj su naziv preuzeli Francuzi kao Algrie, Alger. Ova je pokrajina Osmanskog Carstva najprije bila u vlasti paše, a potom (1600–1830) pod vlašću deja. Do konca XVIII. stoljeća vladari Alžira nominalno su priznavali vlast sultana, ali su se u stvarnosti sve više osamostaljivali od središnje vlasti.
Gusarstvo i pomorsko razbojništvo u Sredozemlju i na Atlantiku bilo je temeljno zanimanje lokalnog stanovništva.

Godine 1830. Francuzi su zauzeli Alžir, te nastavili osvajati unutrašnjost države. U borbi za nezavisnost od Francuza posebno se isticao emir Abd el-Kader (Abdulkadir) koji je pružao otpor od 1832. do 1847. Godine 1848. Alžir je proglašen francuskim teritorijem i podijeljen u departmane, a plemenska zemlja podijeljena je francuskim kolonistima. To je izazivalo česte ustanke Berbera (1849, 1852, 1854, 1864–67, 1871–72, 1881). Do sredine XX. stoljeća provođena je sustavna kolonizacija, te su ograničavana prava domicilnog stanovništva. Kodeks domorodaca (1881) zabranjivao je muslimanima učlanjivanje u političke stranke, sindikate i druge organizacije, a to je ukinuto poslije I. svjetskog rata. Kada je 1873. uvedena opća vojna obveza, starosjedioci su bili prisiljeni ratovati za kolonijalne interese Francuske. Potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća Alžiru je priključena Sahara. Nacionalnooslobodilačke težnje Alžiraca osobito su ojačale kada je Kaled (Halid), Abd el-Kaderov unuk, osnovao Blok izabranih muslimana.

Godine 1920. utemeljena je Komunistička stranka Alžira koja je do 1936. bila dio Komunističke partije Francuske. Alžirci u Francuskoj osnovali su 1926. organizaciju Sjevernoafričkih zvijezda, ali su je francuske vlasti 1937. zabranile. No, već iste godine ona se pojavljuje pod imenom Partija alžirskog naroda. Alžirske političke stranke zagovarale su ravnopravnost Alžiraca i unutarnju autonomiju. U II. svjetskom ratu u Alžiru su vođeni sukobi između saveznika i vojske francuske vlade iz Vichyja, a 1942. Alžir su u cijelosti zauzele savezničke snage i vlast predale Komitetu nacionalnog oslobođenja (1943), a potom privremenoj vladi Francuske (1944). Ferhat Abbas je 1943. u Alžirskom manifestu zahtijevao autonomiju Alžira te punopravno sudjelovanje Alžiraca u upravi.

U svibnju 1945. kolonijalne vlasti izvršile su krvoproliće u Stifu i Gelmi. Godine 1954. vodeća politička organizacija Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN) organizirala je oružanu pobunu. Godine 1958. formirana je privremena vlada na čelu s predsjednikom F. Abbasom. Iako je francuski predsjednik. Ch. De Gaulle 1959. priznao Alžiru pravo na samoodređenje, sukobi su nastavljeni do pregovora u Evianu 1962. Ovo je rezultiralo, nakon obavljenog referenduma, proglašenjem alžirske neovisnosti 3. VII. 1962. Za predsjednika je izabran Abbas, a za premijera Ahmed Ben Bella. Uslijedili su unutarnji sukobi u FLN-u, pa je 1963. Abbas isključen iz te organizacije. Ben Bella je postao generalni sekretar i predsjednik države, ali je 1965. državnim udarom svrgnut. Huari Bumedijen, čelnik Revolucijskog vijeća, preuzeo je svu vlast, te je izazvao i naftni spor s Francuskom (cijene alžirske nafte, vlasništvo nad francuskim naftnim kompanijama u Alžiru). Spor je okončan 1971. kompromisom i poboljšanjem međudržavnih odnosa. No, ubrzo je došlo do pogoršanja odnosa zbog francuskog naoružavanja Maroka. Već prije, 1963. došlo je do sukoba zbog marokanskog zauzimanja dijela područja Tindoufa, a odnosi su dodatno opterećeni marokanskom aneksijom Zapadne Sahare. Uslijedio je vojni sukob 1975–76, a potom je Alžir prvi priznao Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku. Kada je 1978. umro Bumedijen, naslijedio ga je 1979. Šadli Bendžedid. On je poduzeo opsežne reforme radi uvođenja tržišnog gospodarstva i višestranačke demokracije. Njegovu programu arabizacije u kulturi 1980–81. opirao se separatistički pokret Berbera, a 1981. uslijedili su veliki nemiri zbog djelovanja muslimnskih fundamentalista.

Odnosi s Marokom poboljšavaju se 1983, a potpisani su i ugovori o granicama s Nigerom i Tunisom. Godine 1989. utemeljena je Unija Arapskih Magreba (UAM) između Alžira, Maroka, Tunisa, Libije i Mauretanije. Iste je godine, nakon ustavnih promjena, legalizirana Islamska fronta spasa (FIS) s programom stvaranja islamske države. Prvi slobodni izbori provedeni su 1991. na kojima je pobijedio FIS, ali je vlast osporila pobjedu i poništila izbore. FIS je bio zabranjen, a vođe (Abbas Madani, Ali Belhadž) zatvoreni. Nato je FIS uzvratio terorizmom i gerilom. Predsjednik Bendžedid je početkom 1992. podnio ostavku, a Alžirom je zavladala peteročlana hunta (Visoki državni komitet) čiji je predsjednik Mohamed Boudiaf proglasio izvanredno stanje. Godine 1994. umirovljeni general Liamine Zeroual imenovan je predsjednikom, što je potvrđeno i na predsjedničkim izborima 1995. Godine 1994. formirano je Privremeno nacionalno prijelazno vijeće kao zamjenski parlament. No, ono je raspušteno poslije parlamentarnih izbora u lipnju 1996. Islamska fronta spasa pozivala je na bojkot izbora te je nastavila borbu protiv režima zajedno s Naoružanom islamskim skupinom (GIA). Petogodišnje izvanredno stanje, tijekom kojega je poginulo 60 000 do 70 000 Alžiraca, ukinuto je u srpnju 1997. Na predsjedničkim izborima 1999. pobijedio je Abdelaziz Bouteflika.